|
Jedan od plemenitih
Poslanikovih ciljeva bio je odstranjivanje klasnih razlika i okupljanje
ljudskog roda pod zastavom poboznosti. Zelio je da ucini moralne vrline i
prirodne ljudske osobine mjerilom superiornosti i isticanja. Zbog toga je
bilo neophodno da sto prije iskorijeni neke arapske obicaje koji su bili u
suprotnosti sa tim ciljem. Medju njima je bilo i “pravilo” da se kcerke iz
uglednih familija nisu mogle udati u porodice nizeg drustvenog statusa.
Nista bolje za pocetak toga programa nije mogao uciniti nego da pocne sa
vlastititom familijom. Zelio je da uda Zejnebu, svoju rodjaku, za Zejda,
roba kojeg je on bio oslobodio. Time je zelio dati do znanja da se
umisljene razlike medju ljudima moraju ukloniti i da je prvi bio spreman
sprovesti u djelo vlastite rijeci: “Mjerilo za superiornost medju ljudima
je poboznost (taqva), i muslimanka je ravnopravna sa muslimanom.”.
Dok je jos bio dijete Zejd je bio zarobljen od strane pljackasa karavana i
prodan na pijaci robova na Ukazu. Kupio ga je Hakim b. Hizam za svoju
tetku Hatidzu, koja ga je onda poklonila Poslaniku s.a.v. Zejd mu je
postao toliko privrzen da, kada mu je otac dosao u Mekku i zatrazio od
Poslanika s.a.v. da mu dopusti da vrati Zejda kuci, ovaj je to odbio i
odlucio da ostane u Poslanikovoj kuci. Kada je Zejd poginuo u bici na
Mu’ti Poslaniku s.a.v. je bilo kao da je izgubio vlastitog sina.
Da bi prekinuo s pomenutim obicajem, Poslanik s.a.v. je odlucio da uda
Zejnebu, kcerku iz ugledne familije, za Zejda, oslobodjenog roba. Licno je
otisao do njene kuce i zatrazio od nje da se uda za Zejda. U prvom
trenutku Zejnebi i njenom bratu ideja se nije dopala. Ovo pokazuje da je
nacin razmislanja iz doba dzahilijeta bio jos uvijek prisutan. Odbili su
Poslanika s.a.v. sa izgovorm da Zejd nije bio odgovorajuci par zbog toga
sto je bio oslobodjeni rob. Ali uskoro dodje objava koja osudi njihov
postupak. “Kada Allah i Poslanik Njegov nesto odrede, onda ni vjernik ni
vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i
Njegovog Poslanika ne poslusa, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.”
(K.33:36) Zejneba i njen brat Abdullah bijahu vjernici, pa odmah
prihvatise Boziju odredbu. Tako se djevojka iz plemenite porodice uda za
oslobodjenog roba, prekinuvsi sa obicajem koji je to sprjecavao.
Medjutim, ovaj brak nije bio uspjesan i uskoro dodje do razvoda. Neki kazu
da je razlog bila Zejneba koja se nikako nije mogla pomiriti s tim sto je
Zejd bio rob. Ali, vecina historicara misli da je uzrok tome bio Zejd. Iz
njegove biografije saznajemo da je on vodio povucen zivot i da se zenio i
razvodio nekoliko puta. Ovo misljenje takodjer potvrdjuje i nacin na koji
mu se Poslanik obratio. Kada je saznao da se Zejd zeli razvesti, naljutio
se i rekao mu: “Drzi se svoje zene i boj se Allahove kazne!”
Prije nego opisemo okolnosti pod kojima je Poslanik s.a.v. ozenio Zejnebu,
potrebno je da se upoznamo sa ulogom rodbinske veze i njenim znacajem u
jednom drustvu. Na primjer, u vezi izmedju oca i sina imamo da sin
nasljedjuje fizicke i mentalne osobine roditelja. Na osnovu ovoga otac i
sin nasljedjuju imovinu jedan drugog i odredjeni zakoni vezani za brak i
razvod postaju za njih primjenjivi. Iz ovoga zakljucujemo da ova krvna
veza ne moze biti uspostavljena izjavom i usvojeni sin neke osobe ne moze
postati njegov stvarni sin. (“… Niti je posinke vase sinovima vasim ucinio.
To su samo vase rijeci, iz vasih usta, a Allah istinu govori i na pravi
put izvodi. Zovite ih po ocevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A
ako ne znate imena oceva njihovih, pa, braca su vasa po vjeri i sticenici
su vasi….” (Q.33: 4-5)) . Tako razni propisi vezani za nasljedstvo, brak i
razvod, i sl. koji vaze za stvarnog sina ne vaze za usvojenog. Medjutim, u
arapskom drustvu tog vremena posinak se drzao za sina, i prema tome, sve
sto je vazilo za sina vazilo je i za posinka. Poslanikova duznost je bila
da prekine sa ovom praksom, i da bi to efikasno uradio ozenio je Zejnebu,
bivsu zenu svog usvojenog sina. Medjutim, prema arapskim obicajima to je
bilo nezamislivo. Ovaj brak nije imao neki drugi razlog osim ovog
navedenog, jer niko nije bio u stanju skupiti hrabrosti i uciniti ono sto
je Poslanik s.a.v. ucinio. Osim toga, bilo mu je jasno objavljeno: “I
posto je Zejd s njom zivio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali
kako se vjernici ne bi ustrucavali vise da se zene zenama posinaka svojih
kada se oni od njih razvedu – kako Allah odredi tako treba da bude.”
(K.33:37) Pored ukidanja lose prakse, ovaj brak je promovisao jednakost i
ravnopravnost u islamskom drustvu. Poslanik s.a.v. je ozenio zenu koja je
bila predhodno udata za oslobodjenog roba, sto je opet bilo nezamislivo za
Arape toga vremena. Njegov postupak je izazvao bujicu prijekora i optuzbi
kod nekih kratkovidnih osoba koje su sirile vijest: “Muhammed (s.a.v.) se
ozenio zenom svog usvojenog sina!” Da bi zaustavio ove glasine i odbranio
Svog Poslanika s.a.v. Allah dz. s. je objavio: “Vjerovjesniku nije grijeh
da cini ono sto mu Allah odredi jer takav je bio Allahov propis i za one
koji su prije bili i nestali – a Allahova zapovijed je odredba konacna –
za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i
koji se nikoga osim Allaha, nisu bojali. – A dovoljno je to sto ce se pred
Allahom racun polagati! Muhammed nije roditelj nijednom od vasih ljudi,
nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.”
(K.33:38-40)
Ovo je ukratko bila sva mudrost Poslanikovog braka za Zejnebom. Medjutim,
pogledajmo sta su od ovog slucaja ucinili orijentalisti. Oni su ga
koristili da zavedu prosti i neupuceni svijet i navedu ga da posumnja u
cistocu Poslanikovog karaktera. Dobro je poznato da se kolonijalne sile
nisu koristile samo vojnim i ekonomskim snagama da dominiraju zemljama na
Istoku. Ponekad su svoje aktivnosti oblacili u odoru ucenjastva i naucnog
istrazivanja, i na taj nacin nametali tim narodima najgori vid
kolonijalizma, tj. intelektualnog kolonijalizma. Tako je orijentalist
sluzio kolonijalnim ciljevima djeluci direktno u drustvu i imajuci za cilj
da zavede najinteligentniji njegov sloj. Vezano za nas predmet, sluzeci se
imaginacijom koja je karakteristicna za Zapad, orijentalisti su od ovog
Poslanikovog braka, koji je imao samo za cilj da ukine jednu losu praksu,
ucinili ljubavnu pricu za ciju glavnu licnost su izabrali nikog drugog do
najsvetiju i najcistiju osobu na svijetu. Na zalost taj poduhvat su
temeljili na nekoliko netacnih izjava koje su nasli u knjigama Tabarije,
Ibn Esira i jos nekih muslimanskih komentatora Kurana. Ovi pisci pisu da
je Poslanik s.a.v. jednog dana pogledao Zejnebu tako da je Zejd zakljucio
da se Poslanik s.a.v. zaljubio u nju. Zbog velikog postovanja prema
Poslaniku s.a.v. Zejd mu je predlozio da je razvede da bi je on mogao
ozeniti. Poslanik s.a.v. mu je zabranio da to ucini, ali se Zejd i pored
toga razveo. Nakon toga je onda Poslanik s.a.v. ozenio Zejnebu.
Umjesto da istraze i druge izvore o Poslanikovom zivotu, orijentalisti su
se prihvatili samo ovih nesrecnih recenica iz “najpouzdanijih muslimanskih
izvora”, dodavajuci im toliko da su od ovog dogadjaja ucinili pricu
jednaku pricama iz Arapskih noci. Ono sto se nalazi u knjigama navedenih
muslimaskih autoriteta vezano za Poslanikovu zendbu sa Zejnebom krsi se
prvenstveno sa casnim Kuranom. U njemu se jasno navodi razlog za njegov
postupak : “Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustrucavali
vise da se zene zenama posinaka svojih kada se oni od njih razvedu.”
(K.33:37) Pitanje zaljubljivanja i zadovoljavanja Poslanikovih strasti je
daleko od onoga sto je Allah zelio da postigne sa ovim brakom. Da ono sto
je Kuran navodio za razlog nije bilo tacno, prvi koji bi to primijetili
bili bi nevjernici i munafici kojih nije bilo malo u Poslanikovoj blizini.
Medjutim, ni u jedno knjizi se ne nalazi ni jedna izjava koja negira ono
sto Kuran navodi.
Druga stvar, Zejneb je bila ona ista zena koja je sama zeljela da se uda
za Poslanika s.a.v. prije njene udaje za Zejda. I pored toga Poslanik
s.a.v. je uporno trazio da je uda za njegovog oslobodjenog roba, Zejda. Da
je zaista zelio da je ozeni nije bilo nista sto bi ga u tome moglo
sprijeciti.
Da bi upotpunili nasu raspravu navest cemo i ajet koji je objavljen o
ovome dogadjaju ukljucujuci i njegova dva dijela koji su cesto uzrok
sumnji i mogu biti koristeni protiv Poslanikove licnosti. Ali, poznavanje
ispravnog objasnjenja otklanja svaku sumnju. Ajet pocinje sa: “A kada ti
rece onome kome je Allah milost darivao, a kome si i ti dobro ucinio:
Zadrzi zenu svoju i boj se Allaha!” (K. 33:37) U ovom dijelu ajeta nema
nikakvih nejasnoca, ali sljedeca dva dijela se trebaju objasniti.
1. “U sebi si skrivao ono sto ce Allah objelodaniti.” Postavlja se pitanje:
sta je Poslanik s.a.v. sakrivao a sto je Allah zelio objelodaniti? Neki
mogu pomisliti da je Poslanik s.a.v. krio svoju zelju da ozeni Zejnebu kao
i nadu da bi je Zejd mogao razvesti. Ovo ne moze biti tacno iz prostog
razloga sto u istom ajetu Allah obecava da ce objelodaniti ono sto je
Poslanik s.a.v. u sebi krio. A ono sto je on objelodanio nije bila
Poslanikova zelja da se ozeni. Nasi tumaci Kurana kazu da je stvar koju je
Poslanik s.a.v. krio bila je Allahova objava. Drugim rijecima, Allah dz.s.
mu je objavio da ce Zejd razvesti svoju zenu i da ce je Poslanik s.a.v.
ozeniti s ciljem da ukine arapski obicaj koji nije dozvoljavao covjeku da
se ozeni zenom koja je prije bila udata za njegovog usvojenog sina. To je
bila ta stvar koju je Poslanik s.a.v. imao u glavi i koju je krio od Zejda
kada ga je savjetovao da se ne razvodi. U svakom slucaju, u istom ajetu
Allah govori Poslaniku s.a.v. da ce objelodaniti to sto je bio objavio
samo njemu. Zaista, ono sto je bilo do sada receno potvrdjeno je na kraju
istog ajeta gdje stoji: “I posto se Zejd od nje razveo, Mi smo je za tebe
udali kako se vjernici ne bi ustrucavali vise da se zene zenama posinaka
svojih kada se oni od njih razvedu.” Ovaj dio ajeta nam govori da je ono
sto je Poslanik s.a.v. krio bila Allahova objava kojom je ukinut stari
arapski obicaj i koji je sada u islamu postao neprihvatljiv.
2. “I ljudi si se bojao, a prece je da se Allaha bojis.” Ovo je drugi dio
ajeta koji je manje nejasan u poredjenju sa prvim. Iz njega se moze
zakljuciti da se Poslanik s.a.v. bojao reakcije ljudi koju bi izazvalo
ukidanje stare i opste prihvacene prakse. Ali ni ovo objasnjenje nije
prihvatljivo. Boziji Poslanici nemaju nikakvog straha u izvrsavanju
Allahovih naredjenja. (“Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od
Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali.” (K.33:39) )
Ono cega se Poslanik s.a.v. “bojao” da ce Arapi u neznanju i iz
neprijateljstva poceti govoriti “Poslanik je ucini sramno djelo!”, mada, u
stvari, tu nije bilo nicega sramnog.
Nazad na sadržaj
|