Poslije tragedije na Kerbali, Imami Ehlulbejta, naročito Muhammed Bakir i poslije njega njegov sin, Džafer Sadik, dobijaju priliku da formalno, putem predavanja i lekcija, predoče šeriat muslimanima. Kasniji Imami su bili sve teže pristupačni svojim sljedbenicima zbog vlasti koja je sve više na njih motrila, proganjala ih i zatvarala. Uveden je sistem vikale, gdje su Imami izabirali i obučavali svoje pretstavnike (vakile) preko kojih su sada komunicirali sa svojim šijama. U periodu od  318 godina poslije Poslanikove smrti muslimani su imali pristup šeriatu direktno ili indirektno preko dvanaest Imama, njegovih potomaka.

Do odlaska Dvanaestog imama, imama Mehdija, u skrivenost, Imami su ostavili dovoljno znanja za uputu, i obučili i pripremali sljedbenike za idžtihad i taklid. To znači da danas jedni studiraju raspoloživi materijal u detalje, - oni su mudžtehidi. Drugi, slijede rezultate proučavanja  mudžtehida, - oni su mukalidi.

Da li je taklid prihvatjiv i njegova primjena razumna? Odgovor je pozitivan. Zaista, u svakodnevnom životu postoje bezbrojni primjeri njegove primjene. Čovjek koji želi napraviti kuću objašnjava projektantu dimenzije, raspored prostorija, broj spratova, itd. Projektant mu onda podnosi riješenje u skladu za zakonima statike, estetike, vrstom materijala, standardom itd. Tako, kada smo bolesni, idemo doktoru; kada nam se kola pokvare, idemo auto-mehaničaru; kada frižider neće da radi pozivamo električara, itd.   Isto je sa kompjuterom: upotrebljavaćemo ga po proizvođačevom uputstvu i za sve probleme obratićemo se opunomoćenim ljudima koje je sam proizvođač obučio i preporučio.

U islamskoj terminologiji taklid znači slijeđenje mudžtehida. Šeriat obavezuje svakog onog, koji nije upućen u vjerske nauke, da slijedi eksperta u njima, tj. mudžtehida. Stvar je toliko ozbiljna da klanjanje, post, hadž ili bilo koji drugi ibadet nemaju vrijednost ukoliko njihov način obavljanja nije potvrđen od strane mudžtehida. Na Sudnjem danu neki će pokajnički govoriti:

“Da smo slušali ili  razumjeli, ne bismo među stanovnicima džehennema bili” (K.67:10)

Slušanje ovdje znači slušanje i slijeđenje učenih kada osoba sama nije u stanju “razumjeti” tj. posvetiti se proučavanju i postati mudžtehid. Kur’an naglašava potrebu da se grupa ljudi iz svakog naroda, oslobođena čak i džihada, uputi na proučavanje i razumijevanje vjere.

“Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate, da bi se oni Allaha bojali.” (K.9:122)

Zadatak ove manjine je da savlada vjerske nauke tj. šeriat da bi opominjali i upućivali po njemu svoj narod koji će se onda “Allaha bojati”, što znači izvršavati Njegova naređenja i ustezati se od Njegovih zabrana. Znači Idžtihad je proučavanje vjere u cilju vođenja i savjetovanja dok taklid pretstavlja slijeđenje savjeta i uputa mudžtehida.   

Slijeđenje mudžtehida (taklid) postaje obavezno samo onda kada se nema pristupa Imamu Ehlulbejta. Ono je postepeno uvedeno od strane samih Imama Poslanikove porodice. U jednom poznatom hadisu Umar b. Hanzala pita imama Džafera Sadika da li je ispravno da njegova dva sljedbenika, koji su u međusobnom sporu, traže presudu od vladara ili sudije postavljenog od vladara. Imam je odlučno zabranio da to urade, i kao dokaz naveo sljedeći ajet: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom[1] sudi, a naređeno im je da ga odbace i ne vjeruju u njega.” (K.4:60)

Onda ga je Umar b. Hamzala upitao: “Šta njih dvojica treba da rade?” Imam je odgovorio ovako: “Trebaju tražiti nekoga od njih koji zna naše hadise, poznaje šta je dozvoljeno a šta zabranjeno i upoznat je s onim šta propisujemo. Kada ga nađete učinite ga svojim sudijom, jer sam ga i ja učinio vašim sudijom. Ako je njegova presuda, koja se slaže s onim kako mi odlučujemo, odbijena, onda je to jednako neposlušnosti Allahu i nama, Imamima Poslanikove kuće, jer neposlušnost nama jednaka je neposlušnosti Allahu, a onaj koji Njega ne sluša je mušrik.”[2]

U drugom hadisu, Ebu Hedidža prenosi da mu je imam Džafer Sadik poslao svog čovjeka sa sljedećom porukom:  “Ako se desi spor ili nesuglasica među vama vezano za imovinu, pripazite da ne tražite da vam presudi neki od onih uzurpatora. Umjesto toga tražite nekoga ko zna šta mi zabranjujemo a šta dopuštamo, jer takve ja postavljam da presuđuju među vama. I pazite da ne tražite presudu od nepravednih vladara.[3]

Postoji nekoliko pisanih dokumenata u kojima Imami upućuju šije na druge osobe u slučajevima kada im oni sami nisu dostupni.

·        Ali b. Musejb pitao je imam Alija Rezu: “Živim daleko i ne mogu ti svaki put doći kada mi nešto nije jasno i kada trebam tvoju odluku. Kome mogu da se obratim?” Imam mu je odgovorio: “Zekeriji b. Ademu el-Kumiju.”

·        Abdulaziz  i Hasan b. Ali b. Jaktin su pitali imam Alija Rezu: “Nismo ti u stanju uvijek doći za naše vjerske probleme. Da li je Abdurahman pouzdan da pitamo njega?” Imam je odgovorio pozitivno.

·        Abdullah b. Ebi Ja’fur je pitao imam Džafera Sadika: “Ne živim blizu tebe, niti ti mogu uvijek doći kada ne znam nešto vezano za vjeru. Ponekad mi neko dođe i pita me slična pitanja za koja nemam odgovora.” Imam mu je rakao: “Šta te sprječava da pitaš Muhammeda b. Muslima es-Sakafija. On je čuo mnogo hadisa od mog oca i on ga je veoma cijenio.”

·        Šuajb el-Akrakufi je pitao imam Džafera Sadika: “Ponekad te trebamo upitati nešto, ali smo u tome onemogućeni. Da li za to postoji neko drugi?” Imam mu je odgovorio: “Tražite uputu od Ebu Basira el-Asadija.”[4]

Ovi hadisi dokazuju da je traženje od onih upoznatih sa učenjem Imama Ehlulbejta odobreno od samih Imama. Na kraju vrijedi pomenuti pismo od današnjeg Imama, imama Mehdija upućeno Ishaku b. Jakubu.

“ …Što se tiče novih stvari koje mogu iskrsnuti u budućnosti, za njihovo rješenje morate se obraćati prenosiocima i poznavaocima naših hadisa, jer su oni moj dokaz vama, a ja sam Allahov dokaz  njima”.[5]

Svojstva mudžtehida.

Šeriat kaže da nije dovoljno postati ekspert u fikhu ili drugim islamskim naukama da bi se zaslužio položaj mudžtehida. Uz veliko znanje, on mora biti sljedbenik Imama Ehlulbejta i mora biti adil[6]. Pod ovim se podrazumijeva da osim pravednosti on mora posjedovati i sve druge moralne kvalitete kao sto su poštenje, puzdanost i skromnost. On mora svojim životom, ponašanjem, bogobojaznošću, uzdržavanjem od svega što islam zabranjuje i izvršavanjem svih svojih dužnosti služiti drugima za primjer..

Imam Hasan Askari prenosi jedan dug hadis od imama Džafera Sadika u kojem on kritikuje Jevreje za slijeđenje koruptiranih rabina. Tu se pored ostalog kaže: “ … tako slično, ako bi ljudi ovog Ummeta znali da njihovi alimi otvoreno čine grijeh, slijepo se odaju vlastitioj rasi ili naciji, željni su ovog svijeta i svega što je zabranjenu u njemu, suprotstavljaju se neistomišljenicima, mada bi trebali da im pomognu, a drže stranu onih koji ih podržavaju, mada bi im se trebali suprotstaviti – pa svi pripadnici ovog Ummeta koji slijedi takve alime imaju isti položaj kao i Jevreji koji su prokleti zbog slijeđenja pokvarenih rabina.”

Onda Imam kaže: “Ali ako postoji neko od uleme ko obuzdava svoje želje, štiti svoju vjeru, savladava svoje zle težnje i poslušan je svome Gospodaru – onda ga ljudi trebaju slijediti u vjeri. Ovi kvaliteti mogu se pronaći samo kod nekih šija alima - nekih, ne svih.”[7] Ovaj hadis nam govori o kvalitetama koje mora posjedovati mudžtehid i upozorava nas da budemo pažljivi pri njegovom izboru.

Kako prepoznati mudžtehida? Šeriat nam daje tri opcije:

·        Ako je neko alim, tj. dovoljno vjerski obrazovan da sam prepozna najučenijeg

·        Ako dva poštena (adila) i učena čovjeka (alima) potvrde da je neki alim dosegao nivo mudžtehida

·        Ako je opšte poznato i već utvrđeno za nekog alima da je mudžtehid.

O jednom poznatom mudžtehidu njegov učenik piše:

“On je bio simbol spokojstva, dostojanstva, samopoštovanja, vjere u Allaha, iskrenosti, skrušenosti, ljubaznosti i plemenitog morala. Na njegovom skrušenom licu se mogao primijetiti znak duhovne savršenosti, prosvjetljenja srca i povezanosti sa nebeskim svijetom. Na njegovim skupovima vladala je takva atmosfera, da je prisutne primoravala na duhovnu kontemplaciju. U razdoblju od trideset godina, tokom kojih sam imao čast da prisustvujem njegovim predavanjima, od njega nikad nisam čuo “Ja” (upotrijebljenu samu), a riječi “Ne znam” čuo sam mnogo puta. To je bila njegova skrušenost. Jedan od značajnih kvaliteta ovog duhovnjaka je velika ljubav i vjera u Ehlulbejt. Njegove dnevne i noćne aktivnost na poljima predavanja i proučavanja, nisu ga zaustavile u poštivanju i traženju pomoći od Božijeg Poslanika i njegove porodice, i za sve svoje uspjehe smatrao se dužnikom ovih velikih ličnosti.

Premda je bio skriveni dragulj, koji nije imao nikakvih želja za slavom i koji je vodio jednostavan život, brzo je privukao tragače za istinom i značajne ličnosti u oblasti islamskih nauka, te ih počeo obučavati, čime je posijao sjeme jednog novog kulturnog i etičkog pokreta. Iako nije imao nikakvih materijalnih izvora na raspolaganju, premostio je sve prepreke oslanjajući se na Allaha i pomoću vlastitih vrlina. Kada bi neko proučio njegovo ponašanje, način života, znanstvena djela, dubokoumne ideje, njegovu iskrenost i znanje bez presedana, zasigurno bi došao do zaključka da bez stvarne veze sa Svemogućim Allahom, Njegovim Poslanikom i Ehlulbejtom, niko ne može imati ovkav sklad i blagonaklonost.

“On daruje znanje onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano, darovan je blagom neizmjernim ”  (K.2:269) 

◄ Prethodna strana                       Nazad na sadržaj                             Sljedeca strana ►