Religijski pluralizam

Murtaza Mutahari

Jedno od pitanja koje se razmatra na temu Božije pravde, jeste pitanje «dobrih dijela nemuslimana». Danas je ovo pitanje u opticaju u različitim slojevima društva; među učenima i neukima, obrazovanim i neobrazovanim itd. Naime, postavlja se pitanje: da li su dobra djela nemuslimana kod Boga primljena ili ne? Ako su primljena, kakve onda ima razlike u tome da čovjek bude musliman ili ne? Važno je da čini dobra djela na ovom svijetu, pa ako i pod pretpostavkom nije musliman i ako je potpuni laik, neće ništa izgubiti; a ako mu djela nisu primljena i ako se potpuno poništavaju tj. ako nema nikakve nagrade kod Boga, kako se onda to slaže s Božijom pravdom?

 Isto ovo pitanje se, sa stanovišta šiistva, može postaviti unutar islama tj.: da li je dobro djelo muslimana nešiita prihvaćeno kod Boga ili ne? Ako jeste, kakve onda ima razlike između toga da čovjek bude musliman šiija ili musliman nešiija; važno je da bude musliman, a pod pretpostavkom da i nema šiitsko mišljenje i ako nije pod starateljstvom Poslanikove porodice, ništa ne gubi. Ako mu pak djelo nije prihvaćeno, kako se onda to slaže s Božijom pravdom?

 U prošlosti je ovo pitanje bilo razmatrano samo među filozofima i u filozofskim knjigama, međutim, u naše vrijeme ono je ušlo u sve slojeve društva; malo ko ima a da bar sam sebi nije postavio ovo pitanje.

 Teozofi su ovaj problem razmatrali ovako: Ako bi trebalo da svi ljudi koji su van vjere budu kažnjeni paklom, onda bi to impliciralo dominaciju zla u sistemu univerzuma; međutim, na osnovu nepobitnih principa, savim je jasno da su sreća i pojave dobra autentične i dominantne a ne nesreća i pojave zla.

 Sve ostalo je stvoreno radi čovjeka kao najprofinjenijeg stvorenja u univerzumu (naravno u ispravnom smislu tj. onako kako ovu stvar  shvaćaju teozofi a ne kako je obično kratkovidi poimaju). Ako bi čovjek trebalo da bude stvoren za pakao, tj. da stjecište većine ljudi bude pakao, onda bi se moralo priznati da Božija srdžba dominira nad Njegovom milošću, jer je većina svijeta izvan prave vjere; šta više, i oni koji su počašćeni da slijede pravu vjeru, na djelu su obično devijantni. Dakle, teozofi su ovako postavljali ovu raspravu.

 Ima oko pola stoljeća otkako je, usljed razvoja komunikacija među muslimanskim i nemuslimanskim narodima, ovo pitanje u opticaju i to unutar svih slojeva, a pogotovo među slojem tzv. intelektualaca. Naime, postavlja se pitanje: Da li je islam i vjerovanje obavezni uvjet prijema dobrih djela kod Boga?

 Kada ovi prouče biografije nekih naučnika iz reda nemuslimana koji su u zadnje vrijeme dali veoma vrijedne usluge ljudskom rodu i kad ih nađu zaslužnima nagrade, a s druge strane kad razmotre od ranije stečeno mišljenje da je djelo nemuslimana uzaludno, teško se uznemire i zapadnu u dilemu. Ovako je, dakle, ova diskusija, koja je godinama bila u specifičnom domenu filozofskog istraživanja, ušla u široke krugove društva i postavila se u vidu zamjerke na Božiju pravdu.

 Naravno, ova primjedba se ne odnosi direktno na Božiju pravdu; ona se tiče islamskog viđenja o čovjeku i njegovim djelima, a s pitanjem Božije pravde se povezuje na osnovu toga što izgleda da je ovakva vrsta zauzimanja stava prema čovjeku i njegovim djelima, i ovakvo ophođenje Uzvišenog Boga prema njemu, suprotno kriterijima Božije pravde.

 U svojim kontaktima koje sam imao i imam sa omladinom i studentima, puno se susrećem sa ovakvom vrstom pitanja. Nekad pitaju: Da li će izumitelji i veliki naučnici, usprkos svim onim vrijednim uslugama koje su doprinijeli ljudskom rodu, ipak biti stanovnici pakla? Da li će Paster, Edison i njima slični biti stanovnici džehenama a pseudo sveci, koji cijeli život provedu u ćošku mesdžida ne pružajući nikakvu korist ljudskom rodu, ipak ulaze u raj? Je li to Bog raj stvorio samo za nas šiije?

 Prije nekoliko godina sam bio pozvan da održim govor u jednom udruženju. Tu je od učesnika zatraženo da svoja pitanja napišu na cedulje pa da im se odgovori. Sva pitanja su zapisali u jednu svesku i predali je meni, kako bih odabrao temu svoga govora na osnovu jednog od tih pitanja. U toj svesci sam primijetio da se jedno pitanje najviše ponavlja, a ono je: Da li će Bog svakog nemuslimana uvesti u pakao? Da li će Edison, Paster, Njutn i drugi veliki naučnici biti stanovnici pakla?

 Od tada sam shvatio značaj ovog pitanja glede zaokupiranosti ljudskih misli njime.

 Ovdje ćemo, ako Bog da, prostudirati ovo pitanje, ali prije nego uđemo u raspravu potrebno je rasvijetliti dvije stvari kako bi tema rasprave bila potpuno jasna.

  1) Opći aspekt rasprave

  Cilj ove rasprave nije to da sudimo ljudima; npr. da odredimo da li je Paster stanovnik raja ili pakla? Otkuda mi znamo u što je on stvarno vjerovao i što je mislio? Koje su mu bile namjere? Kakva mu je bila narav i duševni karakter? Čak ne znamo ni kakva su njegova djela u cjelini? Sve što znamo o njemu je u granicama njegovih naučnih usluga nama.

 Ovo nije specifično samo za Pastera, osobni računi su u Božijim rukama i niko nema prava da o drugome iznosi decidno mišljenje glede toga da li će biti stanovnik raja ili pakla. Ako bi nas pitali: Da li je šejh Murteza Ansari (da mu Bog uzvisi položaj), sa svim onim njegovim poznatim isposništvom, bogobojažnošću i dobrim djelima, da li je zasigurno stanovnik raja ili ne, naš odgovor bi bio taj da u okviru njegovog naučavanja i prakse mi ne znamo ništa loše, već samo dobro. Međutim, nemamo to pravo izbora da stopostotno ustvrdimo kako je on stanovnik raja; samo je Bog taj koji poznaje nutrine osoba i sve njihove tajne, i samo On ima tačan i precizan uvid u račune Njegovih stvorenja. Decidna mišljenja u ovom pogledu se mogu iznositi samo o onima čije krajnje sudbine su obznanjene od strane prvaka vjere.

 Obični svijet nekad raspravlja o tome ko je bolji učenjak i koji od njih je bliži Bogu? Da li je to, naprimjer, Sejjid ibn Tawus ili Sejjid Bahrul Ulum, ili pak šejh Ansari? Nekad pitaju koji od potomaka imama je plemenitiji? Da li je to, naprimer, šejh Abdul Azim ili hazreti Ma'suma? Jedanput su jednom od vjerozakonskih autoriteta zatražili da izda propis o tome da li je bolji hazreti Abul Fadl ili hazreti 'Ali Ekber? Da bi pitanje postavili u vidu jednog praktičnog problema, kako bi autoritet vjerozakona bio primoran odgovoriti, upitali su: Ako se neko zavjetuje da će zaklati kurban na ime najboljeg i najplemenitijeg potomka imama, šta treba učiniti? Da li je hazreti Abul Fadl bolji ili hazreti 'Ali Ekber?

 Jasno je da su ovakve rasprave iz temelja neispravne i da odgovor na ovakva pitanja nije dužnost ni vjerskog pravnika, niti bilo koga drugog. Mi nismo dužni određivati položaje Božijih robova, to je stvar koju treba prepustiti Bogu i niko sem Njega u ovom pogledu ne zna ništa, osim ako je izvješten od strane Njega samoga.

 U počecima islama je bilo slučajeva gdje su neki muslimani iznosili ovako neumjesna mišljenja, na što je Božiji Poslanik reagovao s negodovanjem. Kada je Osman ibn Maz'un umro jedna žena, po imenu Umm 'Ala iz reda Ansarija, u prisustvu Božijeg Poslanika, a obraćajući se umrlom, rekla je:

  «Hanii'an lekel dženne»

 Prijatan neka ti je džennet.

  Iako je Osman ibn Maz'un bio vrlo plemenit čovjek, i iako je Božiji Poslanik za njim veoma plakao, sageo se i poljubio njegovo mrtvo tijelo, pa ipak se naljutio na ovo neumjesno iznošenje mišljenja. Obraćajući se ovoj ženi, s negodovanjem joj je rekao: ''Otkud ti znaš? Zašto neosnovano sudiš? Zar ti primaš Objavu?! Je li to ti znaš račune Božijih stvorenja?!''

 ''Ali, Božiji Poslaniče'' – reče ona – ''Maz'un je bio vaš drug i s vama se borio na Božijem putu!''

 Namjesto odgovora na ovo, Božiji Poslanik je izrekao jednu veoma zanimljivu rečenicu. To je rečenica na koju treba obratiti posebnu pažnju. On je rekao:

  «Inni resulullah we ma edrii ma juf'alu bii. »[1]

 ''Ja sam Božiji Poslanik i ne znam kako će se postupiti sa mnom.''

  Ova rečenica je identična sadržaju jednog od kur'anskih znakova, u kojem se kaže:

  «Qul ma kuntu bid'an miner rusul we ma edri ma jufa'lu bii we la bikum.»[2]

 Reci: «Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom i s vama.»[3]

 Sličan događaj se prenosi i u vezi smrti Sad ibn Mu'aza. Kada Sadova majka na njegovoj samrtnoj postelji izriče sličnu rečenicu, Božiji Poslanik joj veli: «La tahtamii 'alallah – ''Nemoj Bogu da predodređuješ.''» tj. nemoj da donosiš krajnje presude po svom nahođenju i stvarima koje se tiču Boga.[4]

Jedino prihvatljiva vjera je islam

Još jedna stvar koju treba razjasniti prije nego uđemo u glavni dio rasprave jeste to da se diskusija o dobročinstvima nemuslimana može voditi na dva načina. Ustvari, mogu se napraviti dvije rasprave: jedna je pitanje da li je moguće prihvatiti za validne i neke druge religije, osim islama, ili je prihvatljiv isključivo islam? Drugim riječima, da li je dovoljno to da čovjek pripada jednoj od nebeskih religija, a kojoj, nije bitno? Tj. da li je tako da nije bitno hoće li čovjek biti musliman, kršćanin, židov pa čak i zoroastrijanac, ili je pak u svakom vremenu istinski vrijedna samo jedna religija?

 Druga stvar koju treba razjasniti, nakon što prihvatimo da je prava vjera uvijek jedna, jeste to da vidimo da li će nepravovjeran čovjek koji učini neko stvarno dobro i pravovjerno djelo, biti nagrađen ili ne? Drugim riječima, da li je nagrada za dobra djela uvjetovana pravovjerstvom ili ne?

 Ono o čemu ovdje raspravljamo je ovo drugo pitanje, a o prvom pitanju ćemo ukratko kazati samo to da je prava vjera u svakom vremenu samo jedna i da su je svi obavezni slijediti.

 Nije valjana ideja koja se u novije vrijeme pojavila među nekim zagovornicima intelektualizma, po kojoj su sve nebeske religije u svim vremenima jednake po vjerodostojnosti.

 Naravno, tačno je da nema protuslovlja i nesuglasnosti među Božijim poslanicima. Svi poslanici pozivaju jednom cilju i Jednom Bogu. Oni nisu došli da među ljudima naprave razlike i sektašenja. Ali to ne znači da u svakom vremenu ima nekoliko istinskih religija i da se, prema tome, u svakom vremenu može slijediti bilo koja od njih; naprotiv, značenje toga je da čovjek treba priznati sve Božije poslanike i imati na umu da su prethodni nagovještavali dolazak narednih; pogotovo dolazak posljednjeg i najplemenitijeg među njima, te da su ovi naredni potvrđivali prethodne. Dakle, imperativ vjerovanja u sve vjerovjesnike je taj da se u svakom vremenu povinujemo vjerozakonu onog poslanika koji predstavlja to vrijeme, što nadalje znači da u savremenom dobu budemo pokorni zapovjedima koje su nam od Boga došle preko posljednjeg poslanika. Ovo predstavlja nezaobilaznu implikaciju islama tj. predanosti Bogu, i prihvatanja poslanica koje su donosili Njegovi poslanici.

 Mnogi su danas pristali uz gore navedenu ideju [religijski pluralizam] i misle da je dovoljno to da čovjek štuje Boga i da pripada jednoj od nebeskih religija tj. da izvršava zapovijedi te religije, a forma ispovijedanja iste nije bitna. Vele: Mesih je Božiji poslanik, baš kao i Muhammed. Prema tome, ako budemo jedamput sedmično išli u crkvu ispravno smo postupili, kao što ćemo ispravno postupiti i ako, po zapovjedima Muhammedove religije, pet puta dnevno obavljamo molitvu. Ovi kažu da je najbitnije vjerovati u Boga i držati se nekog od božanskih programa.

 Džordž Džordak, autor knjige «El-Imam 'Ali» i poznati kršćanski pisac iz Libana Halil Džubran i njima slični, predstavljaju nosioce jedne ovakve ideje.[5]

 Ovi vjeruju da čovjek nije obavezan ispovjedati neku posebnu religiju, već je dovoljno biti vjernik. Stoga, u isto vreme dok se deklarišu kao kršćani, drže da su prijatelji i simpatizeri hazreti Alija i čak vjeruju da je on sam imao ovu njihovu ideju. Džordž Džordak kaže: «Ali ibn Ebi Talib je iznad toga da narodu nametne obavezno prihvatanje jedne posebne religije.»[6]

  Mi ovu ideju, međutim, smatramo nevaljanom. Tačno je da u vjeri nema prisile: »La ikrahe fid-diin.«[7], međutim, to ne znači da je Božija vjera u svakom vremenu mnoštvena i da možemo birati kako hoćemo. To nije tako, u svakom je vremenu samo jedna vjera ispravna a ne više njih; svako vrijeme je imalo svoga poslanika koji je donosio vjerozakon a narod je bio obavezan da ga slijedi i svoje zakone i propise, što u oblasti bogosluženja što u drugim oblastima, uskladi s njegovim učenjima, sve dok nije došao red na posljednjeg Božijeg poslanika. Ako neko u ovom vremenu hoće da traži put do Boga, treba da to čini po propisima Njegove vjere. U časnom Kur'anu je, s ovim u vezi, rečeno:

  »We men jabtagii gajrel islami dina fe len juqbale minhu we huwe fil akhireti minel khasiriin.«[8]

 ''A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama neće mu biti primljena i on će na onom svijetu nastradati.''

  Ako bi se prigovorilo da se pod islamom ne misli isključivo na našu vjeru već se misli općenito na predanost Bogu, odgovor je taj da je islam zapravo predanost i da je vjera islam vjera predanosti. Međutim, suština predanosti je u svakom vremenu imala svoj oblik, a u našem vremenu je to vrlo cijenjena vjera čiji vjesnik je posljednji među Božijim vjerovjesnicima i sigurno da se riječ islam aplikuje na ovu vjeru i ni na koju drugu.

 Drugim riječima, imperativ predanosti Bogu je prihvatanje Njegovih zapovijedi. Jasno je da se uvijek treba držati posljednjih Božijih zapovijedi, a posljednje Božije zapovijedi su upravo one koje je ljudima prenio Njegov poslednji poslanik.

-------------------------------------

 [1] Usadul Gabe – Osman ibn Maz'un

 [2] Al – Ahkaf, 9

 [3] Moguće je da se ovdje pojavi paradoks u smislu da se sadržaj ovoga ajeta kosi sa onim što je uzeto kao sasvim jasno i nedvojbeno među muslimanima, a to je da je Božiji Poslanik izvijestio o svom hvaljenom položaju na Sudnjem danu i o tome da će posredovati za neke grešnike. Što više, može se reći da je u suprotnosti sa obećanjem koje je dato u nekim drugim ajetima, kao što je: «we le sewfe ju'tiike rabbuke fe terda» ili «lijagfire lekellahu ma taqaddame min zenbike we ma ta'akhkhare».

 Odgovor na ovo je taj da časni ajet, kao što se to vidi i iz sadržaja gore spomenutog hadisa, hoće kazati da rezultat ljudskih djela, i na koncu sudbina čovjeka, nikome nije stopostotno jasna te da je samo Bog taj koji zna krajnju sudbinu, a ako drugi i spoznaju nešto od toga, onda se to odvija isključivo putem Božije objave. Dakle, znak koji poriče obaviještenost o konačnoj sudbini, zapravo, negira mogućnost Poslanika, ili bilo koga drugog da, oslanjajući se na sebe i vlastito djelo, predvidi šta će biti s njim. Međutim, oni znakovi koji pokazuju da je časni Poslanik obaviješten o svojoj krajnjoj sudbini, ili sudbini drugih, govore o obaviještenosti na osnovu Božije objave.

 [4] Biharul-anwar, izdanje Akhundii, tom 6. str. 261.

 [5] Logika Džordž Džordaka u vezi Poslanika Muhammeda a.s. pokazuje da je uvjeren u njegovo vjerovjesništvo i da je donosilac Božije objave. Za hazreti 'Alija potpuno vjeruje da je jedna božanska ličnost i drži ga na nivou Mesiha a.s., ali pored svega ovoga on ostaje vjeran krščanstvu. Khalil Džubran o hazreti Aliju kaže: «We fii aqidetii enne Alijje-bne-ebii Talibin ewwelu arebijjin džawerer-ruhe-l-kullijjete wa samereha.» - ''Ja sam uvjeren da je Ali ibn ebi Talib prvi Arap koji je dosegao univerzalni duh svijeta i s njim govorio.''

 On prema hazreti Aliju iskazuje veću ljubav čak i u odnosu na Poslanika. O hazreti Aliji ima vrlo zanimljivih rečenica. Jedna od takvih je i ova: «Mate wes salatuhu bejne šefetejni» - Ali je umro u stanju dok mu je molitva bila na usnama. On takođe veli: «'Ali je živio prije svoga vremena; ne znam koja je to tajna da historija nekad ispoljava pojedince koji su živjeli ispred svoga vremena.»

 Ova poenta je zapravo sadržaj jedne rečenice koju je izrekao sam hazreti 'Ali. U govoru broj 148. on kaže: «Sjutra ćete gledati u moje dane pa će vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat ćete me nakon što mjesto moje ostane prazno i drugi ga zauzme nakon mene.» (Staza Rječitosti, str. 120,  Islamska zajednica – Zagreb, 1994.)

  [6] Al Imam 'Ali, pogavlje pod naslovom «La ta'assube we la itlaq» (Ni fanatizam ni potpuna sloboda)

 [7] Al – Baqara, 256

 [8] Ali Imran, 85

 Preuzeto sa: www.mirotvorci.com