Zakon privlacenja i odbijanja je jedan opsti zakon koji vazi u cijelom poretku stvaranja. Shodno danasnjim naucnim saznanjima, izvijesno je da ni jedan djelic u postojecem svijetu nije izuzet od opsteg zakona privlacnosti. I najkrupnija tijela, ali i njihovi najsitniji atomi, posjeduju ovu tajanstvenu snagu koju nazivamo silom privlacnosti, i svi su oni istovremeno i obuhvaceni njenim uticajem.
Drevni covjek nije shvatio postojanje ovog opsteg zakona, ali je primjecivao privlacnost medju istovrsnim tijelima, a neke materije poput magneta ili cilibara smatrao je simbolima te snage. Svakako, on nije shvatao opsti odnos privlacnosti medju stvarima, buduci da je bio upoznat samo s odredjenim odnosima, kao npr. odnos magneta sa zeljezom ili cilibara sa slamom.
U to doba nije se govorilo nista o sili privlacnosti medju ostalim tijelima, izuzev sto se postavljalo pitanje zbog cega se zemlja nalazi u sredini svemira. Vjerovalo se da Zemlja plovi u samom sredistu svemira zbog toga sto na nju sa svih strana djeluju sile privlacenja, tako da ona prirodno ostaje u sredini i ne naginje ni na jednu stranu. Drugi su, pak, smatrali da nebesa ne privlace Zemlju,nego je odbijaju, a posto je ta sila odbijanja usmjerena ka Zemlji sa svih strana, stvorena je ravnoteza, i kao rezultat toga Zemlja se nalazi u sredini i ne mijenja svoj polozaj.
Takodjer je postojalo opste uvjerenje o sili privlacenja i odbijanja medju biljkama i zivotinjama, u tom smislu sto su bile pretpostavljene tri osnovne sile: sila ishrane, sila rasta i sila reprodukcije. Vezanu za silu ishrane, vjerovalo se da ona u sebi sjedinjuje nekoliko drugih sila: privlacece, odbijajuce, digestivne i zadrzavajuce. Drzalo se da u zelucu postoji privlaceca sila koja vuce hranu prema njemu i koja istovremeno odbija neprikladnu hranu. Vjerovalo se da u jetri postoji sila koja privlaci vodu.

Privlacenje i odbijanje u svijetu ljudi
Kada ovdje govorimo o privlacenu i odbijanju ne mislimo na takav odnos medju spolovima, iako se i tu radi o posebnoj vrsti privlacnosti. To, medjutim, nije tema nase rasprave i, stavise, to je tema koja trazi posebno razmatranje. Dakle, ovdje je rijec o privlacenju i odbijanju koje postoje medju individuama u drustvenom zivotu ljudi. U ljudskom zivotu postoje neki oblici saradnje koja je zasnovana na ostvarivanju koristi. Naravno, ni to nije u domenu nase rasprave. Vecina prijateljstava i bliskosti ili neprijateljstava i mrznji manifestacije su ljudske privlacnosti ili odbojnosti. Ta privlacnost ili odbojnost utemeljeni su na medjusobnoj slicnosti ili razlicitosti, medjusobnom privlacenju ili averziji. Uistinu, osnovni uzrok privlacnosti ili odbojnosti treba traziti u slicnosti ili razlicitosti, kao sto je iz filozofskih rasprava jasno da je slicnost uzrok saveza.
Ponekad dva ljudska bica privlace jedno drugo i oni od srca zele da uspostave medjusobno prijateljstvo. Tajna ove pojave lezi ni u cemu drugom nego u postojanju slicnosti medju njima. Kada ne bi bilo slicnosti u pogledima te dvije osobe, one ne bi privlacile jedna drugu, niti bi zeljele da stvore medjusobno prijateljstvo. Uopsteno, njihova medjusobna bliskost je dokaz neke slicnosti koja medju njima postoji. U drugom svesku Mesnevije srece se jedna zgodna prica koja govori o ovome. Naime, neki mudrac vidio je gavrana i rodu kako zive zajedno kao prijatelji. Naravno, bilo mu je cudno da dvije razlicite ptice zive skupa. Gavran ni izgledom ni bojom ne nalikuje rodi. Mudraca je zanimalo zbog cega su skupa, priblizio se i vidio da su oboje hromi. Hromost je dakle zblizila ove zivotinje. Ljudi, takodjer, nikada bez razloga nisu u medjusobnom prijateljstvu, kao sto ni bez razloga nisu neprijatelji jedan drugom.
Prema nekim misljenjima, osnov ove privlacnosti ili odbojnosti jeste potreba ili otklanjanje potrebe. Covjek je bice koje ima potrebe i u svojoj biti je stvoren potrebitim. On kroz stalnu aktivnost nastoji popuniti ovu prazninu i zadovoljiti svoje potrebe. To je, medjutim, neizvodivo ukoliko se covjek ne pridruzi grupi i kroz zajednicu pokusa ostvariti korist za sebe, a zastiti se od stete. U ljudskom bicu necemo primijetiti nikakvu tendenciju koja nije proistekla iz njegovog instikta da se necim okoristi ili od necega zastiti. Prema tome, zivotno iskustvo i iskonska priroda covjeka su ucinili takvim da ga nesto privlaci li odbija. On zato trazi ono u cemu vidi dobro po sebe, a udaljava se od onoga za sto smatra da se ne slaze s njegovim ciljevima. Pasivan je spram onoga sto mu niti koristi niti steti. Uistinu, privlacnost ili odbojnost su temelji ljudskog zivljenja i sto su oni manje prisutni u ljudskom zivotu to je poredak samog zivota vise poremecen. Naposlijetku, onaj koji posjeduje sposobnost da popuni ove praznine u zivotima drugih smatrat ce se privlacnim, dok ce onaj koji ne popunjava, nego cak siri ove praznine, biti odbacen od ljudi.

Razlike medju ljudima u pogledu privlacnosti i odbojnosti
Sto se tice privlacnosti ili odbojnosti koju izazivaju kod drugih, svi ljudi nisu isti. Mogu se podijeliti u vise grupa:
1. Ljudi koji niti privlace, niti odbijaju, niti ih neko voli, niti im je neko neprijatelj. Niti izazivaju neciju ljubav, inters i naklonost, niti bilo cije prijateljstvo, zavist, mrznju ili zlobu. Oni zive medju ljudima poput kamenja koje ne privlace niciju paznju. Takav zivot je pasivan i bez ikakvog utjecaja. Covjek kod kojeg ne postoji nikakva poticajna crta (pod poticajnim ne mislimo samo na vrline, nego i na lose strane licnosti) je poput zivotinje koja samo jede, spava i zivi medju ljudima. On je kao ovca koja niti je ciji prijatelj, niti ciji neprijatelj, pa ako se pazi na nju i daje joj se da jede i pije, to je zato sto ce se covjek jednom okoristit njenim mesom. Takva osoba ne izaziva niti naklonost, niti odbojnost. Takvi ljudi su bezvrijedni, pazni i siromasni, jer ljudsko bice ima potrebu da voli i da bude voljeno, ali mozemo slobodno reci i potrebu da bude neprijatelj drugome, kao i da njega smatraju neprijateljem.

2. Ljudi koji privlace, ali ne odbijaju. Sa svima su srdacni i prijazni, pa ih postuju ljudi iz razlicitih slojeva. Svi ih vole i niko nema nista protiv njih. Kao sto pjesnik kaze, po njihovj smrti muslimani ih okupaju zemzem vodom, a Hindusi spale njihovo tijelo.

Sa svima budi toliko dobar
da te svi ljudi hvale
muslimani te zemzemom okupaju,
a hindusi ti tijelo spale

Dakle, prema savjetu ovog pjesnika, covjek bi u drustvu koga polovinu cine muslimani koji kupaju svoje mrtve, i to vodom zemzem u znak postovanja, a druga polovina su Hindusi koji spaljuju svoje mrtve i rasipaju njihov pepeo u vjetar, treba da zivi tako da ga muslimani prihvataju kao jednog od svojih i zele da ga po njegovoj smrti okupaju zemzem vodom, a Hindusi ga takodjer smatraju svojim i zele po njegovoj smrti spaliti mu tijelo.
Obicno se misli da se pod pristojnoscu i onim sto se danas naziva drustvenoscu podrazumijeva takvo ponasanje kojim covjek postize da ga svi vole. Medjutim, ovo nece prihvatiti covjek koji ima pred sobom odredjeni cilj i koji slijedi odredjenu ideju i drustveni stav, jer on svojim ponasanjem ne zeli da ostvari neku licnu korist. Ovakvi ljudi, svidjalo se to nekome ili ne imaju samo jedno lice i izriciti su u svojim stavovima, izuzev naravno ako se ne radi o dvolicnjaku. Svi ljudi dakako nisu isti, ne razmisljaju na isti nacin i ne osjecaju isto. Medju ljudima postoje pravedni i nasilnici, dobri i losi. U drustvu postoje ljudi koji su plemeniti i oni koji izrabljuji druge, postoje oni koji su pravedni, ali i oni nepravdni, pa stoga svi oni ne mogu voljeti osobu koja je ozbiljno shvatila odredjeni cilj koji se sukobljava s nekim njihovim interesima. Naklonost razlicitih slojeva i sljedbenika razlicitih ideja moze samo steci lazac i dvolicnjak koji se ulaguje ljudima i govori im ono sto zele da cuju. Medjutim, iskren i postojan covjek ce uvijek biti voljen od jedne skupine ljudi, dok ga neka druga grupa nece voljeti. Oni koji slijede isti put kao i on ce ga podrzati, a oni koji koracaju nekom drugom stazom odbacit ce ga i suprotstaviti mu se.
Krscani, koji svoju vjeru predstavljaju kao vjeru ljubavi, tvrde da u savrsenom covjeku postoji samo ljubav i nista drugo. Dakle, on posjeduje samo snagu privlacnosti. Mozda i neki hindusi zastupaju ovakvo glediste. U hinduizmu i krscanstvu ljubav je ono sto najvise upada u oci. Oni kazu kako covjek mora biti ljubazan, odnosno voljeti sve sto postoji, posto ce nas tako svi voljeti. Dakle, tada ce nas voljeti i oni koji su zli, posto ce shvatiti da mi volimo njih. Medjutim, ova gospoda moraju znati da nije dovoljno biti ispunjen ljubavlju, nego se mora i slijediti neki put. A cinjenica da se slijedi neki put sama po sebi stvara neprijatelja. Ljubav mora biti prozeta istinom, a istina uvijek u sebi sadrzi odredjenu odbojnost i neki ce joj se obavezno suprotstavljati.
I u islamu, takodjer, postoji princip ljubavi. Kuran predstavlja Casnog Poslanika kao milost svjetovima, “A tebe smo kao milost svjetovima poslali.” (K.21.107) Ali, ljubav koju Kuran naredjuje nije ona ljubav radi koje ce covjek sa drugima postupati onako kako bi se to njima svidjalo i zbog koje bi se drugi priklonili nama. Ljubav ne znaci potvrditi svakome njegove zelje i htijenja. Prava ljubav je prozeta istinom. Ljubav treba da donese dobro, a ponekad ono sto donosi dobro ne uziva nasu naklonost. Koliko li je mnogo onih koje neko voli, ali oni ne prihvataju tu ljubav, jer je ona u suprotnosti s njihovim zeljama, pa na tu ljubav uzvracaju neprijateljstvom. Pored toga, logicna i racionalna ljubav je ona koja je u interesu zajednice, a ne u interesu pojedinca ili uze grupe. Mnogo je onoga sto moze predstavljati dobro za pojedinca, dok istovremeno znaci zlo po zajednicu.
U historiji vidimo mnogo velikih reformatora koji su podnosili velike nedace da bi popravili drustvo, ali im je nagrada koju su zato dobili bila neprijateljstvo i progon. Dakle, ni ljubav u svakoj situaciji ne znaci privlacnost, nego ona ponekad predstavlja veliku odbojnost i ujedinjuje zajednicu protiv nekog pojedinca. Abdurahman ibn Muldzem je bio jedan od najljucih Alijevih neprijatelja. I drugi su mu govorili da se radi o opasnom covjeku koga bi se trebalo rijesiti. Ipak hazreti Ali je na to odgovarao, “Zar da ga kaznim prije pocinjenog zlocina? Ako ce i biti moj ubica ja ga ne mogu ubiti, jer on treba ubiti mene, a ne ja njega.” Takodjer je hazreti Ali o njemu rekao, “Ja njemu zelim zivot a on meni smrt.”
I jos nesto, ljubav nije jedini lijek za probleme covjecanstva. U odredjenim situacijama nuzni su i strogost, sukobi, pobune i progoni. Islam je vjera privlacnosti i ljubavi, ali i vjera odbijanja i kaznjavanja.

3. Ljudi koji odbijaju, ali ne privlace. Stvaraju neprijatelje, ali ne i prijatelje. Ovo su, takodjer, manjkave osobe, i posto su manjkavi u pogledu svoji ljudskih kvaliteta nemaju nikako svojih pomagaca. Prirodno, ukoliko su svi ljudi neprijatelji odredjene osobe, onda problem treba traziti u samoj toj osobi, jer kako bi bilo moguce da u njemu postoji neko dobro a da ga bas niko zbog toga ne voli. Ovakvi ljudi, dakle, nemaju nikakvih pozitivnih crta i u njihovom zlu nema nikakva dobra. Njihovo bice je oporo i tu oporost svi osjecaju. U njima ne postoji nista sto bi se svidilo barem nekolicini. Hazreti Ali je rekao, “Najnemocniji od svih ljudi je onaj ko ne moze steci prijatelja, a od njega je jos nemocniji onaj ko stekne prijatelja, pa ga izgubi.”

4. Ljudi koji privlace, ali i odbijaju. To su ljudi koji se drze svog puta i koji se ponasaju u skladu sa svojim principima. Neke ljude privlace sebi i zadobijaju njihovu ljubav i naklonost, dok druge odbijaju od sebe. Oni sebi stvaraju prijatelje, ali i neprijatelje. S jednima se slazu, dok su s drugima u sukobu. I ovakvih osoba postoji nekoliko vrsta. Kod nekih je i privlacnost i odbojnost jaka, kod nekih su oboje slabi, a kod nekih je njihov intenzitet razlicit. Karakterne osobe su one koje posjeduju i snaznu privlacnost i snaznu odbojnost, sto zavisi od toga koliko je pozitivan ili negativan duh onih s kojima se susrecu. Svakako, i ta snaga ima svoje stupnjeve koji dosezu do te tacke da ce oni prijatelji koje su te osobe privukle spremni dati za njih zivot, dok ce oni koje odbijaju takodjer biti spremni da poginu ispoljavajuci svoje neprijateljstvo.
S druge strane treba vidjeti koji su to elementi koji privlace, a koji su oni koji odbijaju. Naprimjer, ponekad nesto u covjeku privlaci ucene ljude, a odbija neznalice, dok je ponekad potpuno obrnuto. Ponekad plemeniti i cestiti ljudi bivaju privuceni nekim elementom, dok taj isti odbija zle i nemoralne osobe, a ponekad je to potpuno obrnuto. Prema tome covjekovi prijatelji i neprijatelji, oni koji su privuceni i oni koji su odbijeni njegovom licnoscu, ustvari kazuju o samom karakteru tog covjeka. Sve vodje u historiji covjecanstva, pa cak i veliki zlocinci poput Dzingis Kana, Hadzadza ili Muavije, bili su ljudi koji su posjedovali i snagu odbojnosti i snagu privlacnosti. Ukoliko u necijem duhu ne postoji nikakva pozitivna strana, on nikada nece moci sakupiti hiljade vojnika koji su mu odani i pokorni njegovoj volji. Ako neko ne posjeduje snagu vodjenja, on ne moze okupiti oko sebe toliki broj ljudi oko sebe.
Prema tome, svaka osoba privlaci sebi slicne, a odbija od sebe drugacije licnosti. Pravedna i plemenita osoba privlaci sebi pravedne i plemenite ljude, dok odbija od sebe zle i nepravedne. Kao sto smo ukazali, postoji jos jedna razlika u stepenu snage privlacnosti. Bas kao sto je receno u Njutnovom zakonu gravitacije da je stepen privlacnosti veci proporcionalno masi tijela i obrnuto proporcionalno udaljenosti medju njima, i kod ljudi je snaga privlacnosti ovisna o velicini licnosti koja izaziva privlacnost i razlicita je.

Hazreti Ali – dvosnazna licnost
On je jedna od osoba koje su posjedovale i snagu privlacnosti i snagu odbojnosti, a obje ove snage su kod njega bile izvanredno snazne. Mozda kroz sva stoljeca i epohe necemo naici na licnosti cije su snage privlacnosti i odbojnosti bile jednake Alijevim. Imao je istinske prijatelje, vjerne, spremne na zrtve, ljude koji su kao oganj izgarali od ljubavi prema njemu. Njihov najveci ideal bio je dati zivot na njegovom putu, i zbog prijateljstva prema njemu zaboravljali su na sve ostalo. Od hazreti Alijeve smrti prosle su godine, pa cak i stoljeca, ali ova njegova privlacnost jos uvijek sija istim sjajem. Za vrijeme njegovog zivota oko hazreti Alija su se okupljali plemeniti i casni ljudi, bogobojaznici, odane osobe, strpljivi, vjerni, milostivi i pravedni ljudi, i biografija svakog od njih predstavlja jedno poucno djelo. A nakon njegove smrti tokom hilafeta Muavije i Umejada mnogi ljudi su hapseni zbog “zlocina” prijateljstva prema hazreti Aliju. Izlagani su najokrutnijim mucenjima, ali niti koraka nisu ustuknuli u svojoj ljubavi prema njemu, ostajuci mu vjerni do kraja svojih zivota.
Medjutim, sa drugim licnostima nije ovakav slucaj. Sa njihovom smrcu umire i spomen na njih, tako da se moze reci da su oni zaista umrli. Sto se tice ljudi Istine, oni tijelom umiru, ali ljubav i sklonost koje oni izazivaju proticanjem vijekova bivaju sve briljantniji. Medju onima koji su bili privuceni Alijevom licnoscu i njome zadivljeni moze se pomenuti i Mejsam el-Tummar koje je dvadeset godina nakon smrti svog vodje, razapet od strane neprijatelja hazreti Alija u posljednjim casovima svog zivota pricao drugima o njegovim vrlinama. U tim danima, kada je cijeli islamski svijet bio potonuo u tamu, kada su svi slobodoumni ljudi bili nemilosrdno ubijani, ovaj covjek je vikao, “Priblizite mi se da bih vam pripovjedao o Aliju.” Ljudi su vrvjeli sa svih strana da bi culi sta je htio da kaze. Okrutna vlast Umejada naredila je da mu se zacepe usta i on je ubrzo bio pogubljen. Medjutim, ovakva specificna privrzenost za hazreti Alija ne veze se samo za jedno odredjeno doba. U svim vremenima nailazimo na izvanredne primjere ove privrzenosti.
Ibn Sekkejd bio je veliki alim i jedan od velikana arapske knjizevnosti. Njegovo ime jos uvijek spada u isti red sa imenima cuvenih arapskih lingvista poput Sibevejha i drugih. Ovaj covjek je zivio u doba vladavine abasidskog halife Mutevekkila, dakle, otprilike dvjesto godina od Alijeve smrti. I pored upozorenja halifinih sluzbenika da je bio sija, Mutevekkil ga je odabrao za ucitelja svoje djece posto se radilo o iznimno plemenitom i ucenom covjeku. Jednog dana dok je Ibn Sekkejd propitivao Mutevekkilovu djecu u prisustvu samog Mutevekkila pokazalo se da su djeca dobro savladala do tada predjeno gradivo. Mutevekkil nije krio zadovljstvo Ibn Sekkejdovim radom, ali mozda iz namjere da ispita njegovo “siijstvo”, upitao je, “Da li su ti draza ta dvojica ispred tebe, ili Alijevi sinovi Hasan i Husejn?” Ibn Sekkejdu je provrela krv u zilama. Kao odgovor rekao je Mutevekkilu, “Kunem se Bogom da mi je Alijev rob Kamber zasigurno drazi od ove dvojice i njihovog oca.” Mutevekkil je naredio svojim slugama da se Ibn Sekkejdu otkine jezik.
Historija svjedoci o brojnim ljudima koji su bez oklijevanja zrtvovali svoje zivote iz ljubavi prema hazreti Aliju. Gdje se jos moze sresti takva privlacnost?! Medjutim, on je isto tako imao ustrajne neprijatelje, koji bi uzdrhtali od bijesa na sam pomen njegovog imena. Zbog svega toga “Ali” nije ime samo jednog covjeka, nego se tako moze nazvati cijeli jedan pokret.
Licnost hazreti Alija je privlacila veliki broj ljudi i ta privlacnost nije trajala samo vijek ili dva, nego je vremenom sve vise jacala i sirila se. Cinjenica je da ta snaga privlacnosti svijetli kroz vijekove i seze do krajnjih dubina srca. Iz ovoga se moze shvatiti da veza covjeka sa vjerom nije materijalne prirode i da je ova veza s obzirom na njen utjecaj na duse ljudi besprimjerna. Da hazreti Ali nije bio covjek predan Allahu on bi ubrzo nakon svoje smrti bio zaboravljen. Kroz historiju covjecanstva prodefilovale su brojne istaknute licnosti. Neke od njih bili su velikani retorike, neki veliki znalci i filozofi, neki su bili vladari i mocnici, neki istaknuti ratnici, ali su ih ljudi vremenom zaboravili ili ih nikada nisu ni pamtili. Hazreti Ali, medjutim, ne samo da nakon smrti nije umro, nego je smrcu postao jos zivlji. On sam kaze, “Oni koji gomilaju imetke umrli su, pa makar bili zivi, dok ce oni obdareni znanjem ostati zivi sve dok je vremena. Tijela su njihova nestala, ali likovi njihovi zive u srcima.” Hazret Ali o sebi samom kaze sljedece, “Sutra cete gledati u dane moje, pa ce vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat cete me nakon sto moje mjesto ostane prazno i drugi ga zauzme umjesto mene.”
Halil Dzubran pise: “Neke licnosti su predvodnici samo u svom dobu, a neke jos izvijesno vrijeme nakon toga misaono predvode ljude, ali i oni vremenom bivaju zaboravljeni. Hazreti Ali i ostali pobrojani su u vjecne predvodnike covjecanstva.”

 

Nazad na sadržaj