U ovom hadisu nam se otkriva osnova na kojoj se zasniva distribucija bogatstva u zajednici muslimana. Da "vrate" je tajna u kojoj leži dobrostanje društva. Višak u imanju individue je nešto što je dužan vratiti, ali ne prisilno. Takav odnos prema zekatu, kumsu, sadaki je rezultat islamskog odgoja i duhovnog razvoja. Takse su garancije dobrostanja svih članova društva.

U pismu svojim sakupljačima zekata imam Ali ibn Ebi Talib piše:

"... Nikad ne zastrašuj muslimana. Ne prilazi mu nikako ako on to ne voli. Ne uzimaj od njega nikad više nego što je pravo Božije u imetku njegovu. Kada dolaziš plemenu, odsjedni kod pojilišta njegova umjesto da ulaziš u kuće njihove. Uputi se potom prema njima smireno i dostojanstveno sve dok ne dođeš među njih. Onda im nazovi selam i ne budi uzdržan u pozdravljanju. Zatim reci: "O robovi Božiji! Namjesnik i halifa Njegov šalje me vama da bih skupio pravo Božije u imecima vašim. Ima li išta u imecima vašim od prava Božijeg? Ako ima, predajte to namjesniku Njegovu!

"Ako neko kaže "nema" onda ne ponavljaj zahtjev. Odgovori li ti neko potvrdno, kreni onda za njim. Pri tom mu ne prijeti, niti ga sili, nit ga tlači. I uzmi ono što ti daje od zlata i srebra. Ako ima stoku ili deve, ne prilazi im bez dopuštenja njegova, jer veći dio toga je njegov. Ako im prilaziš, onda im ne prilazi kao onaj koji ima vlast svu nad njima ili nasilnički. Nikad ne plaši životinju ni jednu, ne razdražuj je i ne čini ništa nažao vlasniku njihovom u vezi s njima.

“Podijeli imetak na dva dijela i dopusti vlasniku da odabere jedan. Ne suprotstavljaj se nikad onome što je odabrao. Potom podijeli ostatak na dva dijela, pa mu opet dopusti da odabere jedan, pa kad odabere ne iznosi prigovor nikakav na ono što je odabrao. Nastavi tako sve dok ne ostane samo ono što je dovoljno da zadovoljiš ono što pripada Bogu u imetku njegovom. Onda od njega uzmi pravo Božije. Ako on osporava postupak tvoj, uzmi u obzir mišeljenje njegovo i onda pomiješaj dva dijela, te ponovi ono što si učinio ranije.

“Ne uzimaj nikad staru, onemoćalu, sakatu, slabu i nezdravu životinju. Ne povjeravaj nipošto životinje bilo kome osim onome u koga imaš povjerenje da će čuvati imetek muslimanski sve dok ga ne preda upravniku svome koji će ga raspodijeliti. Ne povjeravaj ih nikome do onom koji dobro želi, koji je saosjećajan, dostojan povjerenja i pažljiv, te koji nije okrutan, niti ih suviše tjera, niti ih zamara, niti ih iscrpljuje. Pošalji nam onda sve što si sakupio, a mi ćemo s tim postupati onako kako je Allah naredio."

Članovi zajednice muslimana su odgovorni jedni za druge. Ova međusobna odgovornost i briga čini moralnu osnovu na kojoj je društvo izgrađeno. Islam odgaja čovjeka da brine o potrebama sugrađana i komšija, i razvija u njemu osjećaj odgovornosti. Podstiče ga nagradom da čini dobro i odvraća ga od zla prijetnjom. Zbog toga on ne može biti sretan kada mu je brat u oskudici ili nevolji.

Poslanik Muhammed, s.a.v., kaže: "Onaj ko vjeruje nikad neće poći na počinak sit kada zna da mu je komšija gladan. I na Sudnjem danu Allah neće biti milostiv prema stanovnicima nekog mjesta koji su spavali siti a među njima se nalazio jedan gladan čovjek."

Na drugom mjestu on, s.a.v., kaže: "Onaj koga se ne tiču stvari muslimana nije musliman. Pogotovo nije musliman onaj kojeg muslimani zovnu u pomoć a on se o njihov poziv ogluši."

Imam Džafer Sadik kaže: "Da se ne najede kada je drugi gladan, da ne utoli žeđ kada je drugi žedan, da se ne obuče kada je drugi go, dužnosti su koje musliman ima prema drugom muslimanu."

Na drugom mjestu isti imam kaže: "Svakog vjernika koji odbije nešto drugom vjerniku, a u stanju je dati ili za njega uraditi, sam ili uz pomoć drugih, Allah će dovesti na Sudnji dan crna lica, bijelih očiju i za vrat svezanih ruku. Neko će poviknuti: 'Ovo je izdajica koji je izdao Allaha i Njegovog Poslanika.' Onda će biti naređeno da bude bačen u džehennemsku vatru."

Imam Ali ibn Ebi Talib piše u pismu svom upravniku u Egiptu Maliku Aštaru:

"Budi svjestan Boga - opet budi svjestan Boga u pogledu sloja najnižeg koji sačinjavaju bijednici, potrebiti, siromašni i nesposobni, jer su u sloju tome i prosjaci i nezadovoljnici. Čuvaj radi  Boga pravo koje je On odredio njima a tebe učinio obaveznim da ga čuvaš. Odredi za njih dio iz zaliha javnih i dio iz usjeva na zemljama uzet u području svakom kao dobrobit za islam, jer u tome najudaljeniji imaju jednak dio kao i najbliži. To su svi oni za čija si prava zadužen. Zato, neka te život raskošan nipošto ne odvoji od njih. Ne može ti biti opravdano zanemarivanje sitnica time što rješavaš pitanja golema mnoga. Pa ne budi nepažljiv prema njima i ne okreći svoje lice od njih u oholosti."

Islam propisuje da sva količina novca iz javne kase ide u podmirivanje potreba onih koji nisu u stanju raditi ili njihovi prihodi nisu dovoljni da podmire sve potrebe, bilo da su oni muslimani ili ne. Kada je halifa muslimana vidio starog čovjeka kako prosi na ulici i pitao o njemu, dobio je odgovor da se radi o kršćaninu.

"Pa šta! Radio je za vas sve do starosti i slabosti, i na kraju da mu ne pomognete." Onda je naredio da se starac obezbijedi iz državne blagajne.

U islamu postoje dva načina pomoću kojih čovjek stiče pravo na imovinu i sredstva za život. To su rad i potreba. Radom u nekoj od proizvodih oblasti kao što je zemljoradnja, rudarstvo i industrija, ili polju usluga kao što je medicina, transport, obrazovanje, trgovina itd., čovjek stiče pravo na zaradu tj. nadoknadu za svoj rad.

Sticanje sredstava za život "potrebom" dolazi iza sticanja radom. Oni koji nisu u stanju raditi usljed invalidnosti i starosti ili oni koji nisu u stanju naći posao imaju udio iz državne blagajne. Na isti način kojim se ostvaruje pravo na imetak radom, "potreba" daje puno pravo na opskrbu. Ovo je jedan od načina koje islam ima za borbu protiv siromaštva i oskudice. Također, u sticanje "potrebom" spada prenos naslijeđa i pravo na izdržavanje koje imaju žena i djeca.

Kao rezultat imamo društvo u kojem se svaki pojedinac osjeća sigurnim i koje omogućuje da se sva čovjekova stremljenja koncetrišu na pokornosti Bogu i takmičenju u činjenju dobrih dijela.

izvori:

1) “Economic Distribution in Islam”, el-Balagh Foundation

2) “Prevod Kur’ana”, Besim Korkut

◄ Prethodna strana                         Nazad na sadržaj